Danas sam bio svedok postupka momka od 25 godina, koji je bio vozač autobusa 11. Evo šta se desilo. Na stanici ulazi baka od nekih 80 godina i seda na slobodno sedište. Posmatrao sam celu situaciju. Baka vadi maramicu i otvara je (naravno, unutra su bile sitne pare). Ona broji potrebnu sumu i moli vozača da stane. On zaustavlja autobus, kao i obično. Baka mu pruža novac i kaže:
– Hvala ti, sine.
Ali vozač nije uzeo novac!
On je izvadio svoj novčanik i zamolio baku da sačeka tri minuta. Zatim je brzo utrčao u prodavnicu i kupio četiri paketa mleka, pavlaku, hleb, makarone i meso! Trči i nosi te namirnice baki.
Baka je odbijala, govoreći da joj ne treba, da joj penzija sasvim dovoljno pokriva za hleb, i tako dalje. Ali momak joj je rekao:
– Ako ovo ne uzmete, ja ću odmah ovde ovaj paket baciti.
Baka je zaplakala gorkim suzama, zahvaljivala mu i poželela mu sreću u svemu…
Vozač se vraća u autobus. Žena od nekih 40 godina počela je da prigovara:
– Da li je vredelo trošiti svoj novac i još naše vreme zadržavati zbog jednog hvala?
Momak se okrenuo, otvorio vrata i rekao joj:
– Zbog takvih kao što ste vi, stariji ljudi misle da je cela omladina nevaspitana, jer vi svojoj deci, osim licemerja i škrtosti, ništa drugo ne možete da usadite!
Ona je izletela iz autobusa kao čep iz šampanjca, crvena kao paradajz!
Bravo, momče, više takvih kao što si ti!
Primjedbe