Zet je zaboravio telefon kod kuće. Izašao sam za njim, a tada mi je stigla SMS poruka od kćeri. Panično sam se uzrujao, jer smo malo prije bili zajedno.

Otvorio sam poruku i kao da me hladnom vodom polili. Moja supruga i ja bili smo jako sretni kada je naša jedina kći odlučila nakon vjenčanja živjeti s nama. Imamo veliku kuću i zet nam se sviđao, tako da nismo osjećali nikakvu sramotu. A i dijete je bilo tu, što bi drugo još trebalo? A vijest o skorom rođenju unuka potpuno je učinila mene i moju ženu najsretnijim ljudima.

Nakon prvog unuka, došao je drugi, a zatim i blizanci. Mojoj supruzi je bilo potrebno napustiti posao, jer je naša Milana jednostavno bila zatrpana s djecom.

Ali ubrzo je kćerka izjavila da se ne planira pretvoriti u kućanicu i želi se vratiti na posao. I u tome smo podržali kćer. No, stvar je u tome da je mojoj supruzi bilo jako teško brinuti se o četvorici mališana sama. Morala sam donositi posao kući kako bih joj barem malo pomogao. Do kraja dana bili smo kao iscijeđeni limun, ponekad su nam se oči zatvarale čak i za vrijeme večere.

Mislite li da su se oni u večernjim satima preuzeli brigu o djeci? Ništa slično, čak je i suđe nakon večere ponovo moralo prati ili supruga ili ja. Milana je, uzdahćući i jecajući nakon svog „teškog“ radnog dana u uredu, ležala odmarati na kauču, ne zaboravivši uzeti svoj laptop. Supruga je neizravno, a potom izravno dala do znanja kćeri da djeca trebaju komunicirati s majkom. Milka se samo odmaknula od nje. Pa nismo mogli proglasiti štrajk, i supruga i ja nastavili smo nositi svu kućnu radinost i brigu o djeci. Dok nas jedan incident nije otvorio oči prema vlastitoj kćeri.

Tog dana zet je zaboravio telefon kod kuće, a na poslu mu je bio prijeko potreban. Uzeo sam telefon i istrčao za njim, a tada na telefon stiže poruka od kćeri. Uznemirio sam se – što se dogodilo da piše SMS, jer smo malo prije bili zajedno.

Otvorio sam poruku i osjećao se kao da su me hladnom vodom polili. Kći se vrlo loše izražavala o nama u toj poruci. Isprva nisam ni shvatio da nas je nazvala parazitima. O ostalome neću ni govoriti. Nije mi ništa bilo rečeno zet i supruzi. Jedva sam izdržao do večeri i za vrijeme večere izjavio da više ne namjeravam trpjeti njihovu prisutnost u svom domu. Svi su se uzrujali. Kći je jednostavno skočila na noge. Supruga je pokušala intervenirati i sve smiriti, ali sam rekao:

— Dosta! Pogrešno smo odgojili našu kćer, ako, sjedajući nam na vrat, ona nas smatra parazitima. Pa dobro, više nećemo parazitirati. Sretno vam bilo. Danas žive kod zeta. Jadnoj ženi sada je potrebno spavati u kuhinji, ima stan, a ne privatnu kuću. Isprva su jako tugovali za unucima, osobito supruga. Onda su je ponovno pozvali na posao i život je polako počeo dolaziti na svoje. Supruga inzistira da se pomirim s kćeri. Nije mi protiv, ali prvo se ona mora ispričati. Inače – nikako.