Bili smo u braku 25 godina. Prošli smo i dobro i loše, gradili život zajedno, verovala sam mu više nego bilo kome. Nikada nije bio tip koji skriva tajne. Ili sam barem tako mislila.
Jednog popodneva, dok sam sređivala fioke u spavaćoj sobi, pronašla sam staru kutiju ispod gomile odeće. Bila je prašnjava, kao da godinama nije dirana. Nisam ni slutila da u njoj leži nešto što će mi zauvek promeniti sliku o našem braku.
Unutra su bile neke sitnice – stari računi, zaboravljene slike, pa čak i suvenir s našeg prvog zajedničkog putovanja. A onda sam ugledala požutelo pismo, pažljivo presavijeno.
Mislila sam da je neka uspomena, nešto bezazleno. Ali kad sam ga otvorila, krv mi se sledila u žilama.
"Oprosti mi što nisam imao hrabrosti da ti kažem... Oduvek sam voleo nju. Ti si divna žena, ali moje srce je pripadalo drugoj. Zaslužuješ istinu, iako znam da bi te mogla boleti..."
Ruke su mi klonule. Ova poruka nije bila napisana meni – već ženi pre mene! Osobi koju je ostavio da bi bio sa mnom!
Cela naša ljubavna priča odjednom mi se činila kao laž. Da li sam mu samo bila uteha? Da li je on mene uopšte voleo?
Od tada ne mogu da ga pogledam u oči na isti način. On ne zna da sam pronašla pismo. Ne znam ni da li želim da zna...
Šta biste vi uradili na mom mestu? Da li istina uvek treba da izađe na videlo?
Primjedbe