Kada su me otpuštali iz rodilišta, prišao mi je svekar i rekao nešto od čega su mi se dlake naježile.

Nisam mislila da se to može dogoditi meni. Suprug i ja dugo smo čekali na dijete. I evo, bila sam u bolnici gdje su mi rekli da ću za 7,5 mjeseci imati bebu. Otišla sam kući puna inspiracije i sreće. Ušla sam u kuću, a nitko me nije dočekao. U kuhinji su sjedili moj muž, njegov otac i majka. Nešto su raspravljali.

– Kada ćeš već završiti s njom? – govorio je svekar mom suprugu.

Ušla sam, oni su sjedili i kao da su bili ljuti na nešto, pa sam odlučila razvedriti atmosferu:

– Trudna sam! Čestitajte mi!

– Pa dobro, Julija. Mogla si mi prvo reći, pa bismo onda rekli roditeljima, – na njihovim licima nisam primijetila ni trun radosti.

Suprugovi roditelji su se ustali i otišli, zamolivši sina da razmisli, a o čemu tada nisam razumjela.

I eto, rodila sam. Suprug je došao s roditeljima po mene u rodilište. I prvo što je rekao svekar bilo je:

– Pa, dobila si rodiljsku naknadu, vjerojatno lijep iznos… Meni ćeš dati.

Bilo mi je neugodno čuti takve riječi. Tada sam sjela u auto. Te razgovore o mojim rodiljskim naknadama nisu prestajali, a muž mi je rekao:

– Pa daj mu, smirit će se. Vidiš kakav je.

– To su moji i djetetovi novci. Zašto bih ih uopće njemu davala?

To je čuo svekar i rekao:

– Bolje da šutiš, mi smo već odavno pronašli novu mladenku za našeg sina. A rodiljske naknade daj, popravit ću svoje “Žiguli”, barem nešto da ostavim tvome sinu.

– Mene vaša mašina ne zanima. Želite je popraviti, popravite je na svoj račun. Zaboravite na moje rodiljske naknade.

Više se ne družim s njima. Umorila sam se sve ovo vrijeme u vlastitom stanu trpjeti takav grozan odnos prema sebi i svom djetetu. Radila sam ne da bih svoje pošteno zarađene novce dala nekom nepoznatom čovjeku! Koji je tijekom moje trudnoće tražio novu mladenku za mog muža. A ni prema unuku ne pokazuju posebnu naklonost.