Mama, namaži mi krišku: Sjećate li se djetinjstva kad smo imali tako malo, a bili tako sretni?

  • 5
    Shares

Igrali smo gumi – gumi, ‘trokutova’, skrivača, ‘Između dvije vatre’, ‘Sandokana’, vozili rošule, preskakali štrik, pravili ‘žabice’, vrtjeli hulahop i crtali ‘školice’ na velikom odmoru, igrali se sa plastičnim pištoljima, bebama ‘ćelavicama’…

Puštali su nas vani da se igramo pod jednim uvjetom – da se vratimo na ručak ili večeru… Ili kada padne mrak. Često bismo umjesto ručka kao ‘obaveze’ tražili da nam namažu krišku koju bismo pojeli rukama prljavim od prašine, ali to nikome nije smetalo.

Vozili smo rošule, igrali gume i klikera…

Igrali smo se po dvorištima, na ulici, provodili sate u prirodi, a ne pred računalom. Padali smo, ranjavali se, lomili kosti, gubili zube, ali nikad nije bilo tužbi za ove incidente. Nitko nije bio kriv… Samo mi pa bismo znali „fasovati“ i batine zbog toga, iako možda i nismo krivi…

Na biciklu ili pješke išli smo kod prijatelja, zvonili na vrata ili bismo jednostavno ulazili nenajavljeni. Kućna vrata se nisu zaključavala pa bismo se čak i noću vraćali kući bez strepnje.

Skupljali smo značke, salvete, sličice iz žvakaćih guma i Životinjskog carstva, igračke iz Kinder jaja, Pez bombone, omote od čokoladica, razmjenjujući s prijateljima duple za one koje su nam nedostajale.

Djeca su se vozila u autu bez sigurnosnih pojaseva i airbagova; naše ljuljačke su bile obojene sjajnim bojama na bazi olova i nitko nije bio zabrinut zbog toga. Nisu postojali sigurnosni čepovi na bočicama lijekova, niti brave na ladicama ili vratima…

Kada smo vozili bicikle, nismo imali ni kacigu ni štitnike za laktove ili koljena. Pila se voda s gume u dvorištu ili gdje bismo je našli – nisu postojale boce s vodom za piće.

Satima smo izrađivali autiće od kutija, dasaka i cijevi, a oni sretniji koji su imali prijatelja s biciklom, uhvatili bi se pozadi da ih vuče na vrh uzbrdice… gdje bismo se sjetili da nemamo kočnice!

Nakon nekoliko padova, našli bismo rješenje problema – zaustavljali bismo se udarom u drvo ili zemlju. E, da! U to vrijeme nije bilo puno prometa.

Jelo se sve što se stiglo… Pili smo zašećerene sokove, ali nismo imali problema s težinom jer smo provodili dane trčeći i igrajući se… Jednu Coca Colu dijelili smo svi (kada smo imali novaca da je kupimo i to je bila staklena boca od litre)… Pili smo svi iz iste boce i nitko nije zbog toga umro.

Nismo imali mobitele, a pisma su se slala poštom…
Upoznavali bismo se osobno, a ne virtualno. Nismo imali mobitele, iPhone uređaje, play statione, mp3-e, Nintendo 64, xbox-ove, video igrice, mnoštvo kanala na kablovskoj, kućno kino, “chat-sobe”, digitalne fotoaparate, Internet, MSN i Facebook…

Pisma i razglednice su se slale poštom, a fotografiranje je bilo poseban događaj. Tog dana su se oblačile najljepše haljine i nove sandale, a onda se čekalo po dva tjedna da slike budu gotove.

Ljepota je bila u neizvjesnosti, u iščekivanju. Suvremena ‘delete’ opcija omogućila nam je da proberemo osmijeh na fotografiji, a ‘recycle bin’ je tu da proždere sve ono što nije oku dopadljivo.

Imali smo umjesto toga prave prijatelje!

Neki nisu bili dobri u školi, morali su jednostavno ponavljati razred ako nisu učili. Nitko nije išao kod psihologa niti pedagoga. Ponavljala se godina i svakom se davala druga prilika.
Imali smo slobodu uspjeha i neuspjeha, odgovornost… I naučili smo birati.

Imali smo tako ‘malo’, ali bili smo tako sretni!

Edukacija.Info

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *